nedjelja, 23.10.2011.
Vukovarski memmento
Leptiri noćni, krhkih svilenih krila jeste li stali
Oblaci bijeli što ste nebom brodili
Vjetrovi studeni, hladni. Jeste li znali
Kad su ih mučki na stratište vodili
A ti, noći izdajice, bremenita od boli
Skutova tamnih, tako si okrutna bila
I nisi čula ni njih ni puk kako moli
I nisi ih izmućene u svoja njedra skrila
Jesu li te noći mračne pjevale ptice
Je li se čuo sovin huk
Mjesec je te noći morao okrenuti lice
I nad ovim je dijelom svijeta vladao muk
Tek kriknula je u tren kad su pali
I svoje je meke raširila ruke
I njive rodne, i jablani su znali
Da biti će posvećene njihove muke
Svatko na svijetu ima svoju zvijezdu
Što nad njim sjaji, zlaćana i čista
Vukovarski branitelj svaki u nebeskom gnijezdu
Ima za sebe zvijezda trista
Za onaj dar što su ga domovini dali
Rajskim prostranstvom vječno brode
Sjajni i čisti kao ideali
Da se iz srca zemlje jednom opet rode.
(preuzeto sa stranice http://www.lupus-istina.com/forum/viewtopic.php?t=974)
nedjelja, 16.10.2011.
16.10.1991. - 16.10.2011. (Zaboravljeni Heroj)
Šesnaesti listopada dvije tisuće jedanaeste godine. Ponadao sam se da će moj nećak, koji nam je u posjetu, znati što se dogodilo na današnji dan, da će i njemu taj datum biti važan. Ipak, čim sam ga upitao što se dogodilo tada, pogledao me i nasmiješio se: "Poginuo je Slavuj".
Začuđeno sam ga pogledao, zbunjen neočekivanim odgovorom, kada mi je prišao sin i objasnio da je na današnji dan prije četiri godine poginuo pjevač Toše Proeski. Bio sam pomalo iznenađen time što sam čuo jer je nećakov otac sudjelovao u ratu kao i ja i znao je sve što se dogodilo taj dan prije dvadeset godina.
Sjeo sam na dvosjed pored dječaka i nježno ga potapšao po leđima: "Ivo, a znaš li ti tko je Blago Zadro?"
Mali je klimnuo glavom: "Da, onaj neki čiko što je pucao na mog tetka. Mama je rekla tako."
Bilo mi je žao što sam ga to uopće pitao jer sam bio smetnuo s uma da je dječakova majka "njihova" i da mu je vjerojatno napunila uši nekakvim pričama. Stoga sam se samo nasmiješio i iz džepa izvukao sliku koju sam čuvao kao oko u glavi. Na njoj je bila cijela postava dečkiju s Trpinjske, među kojima je stajao Blago Zadro.
Pomilovao sam dječaka po glavi i pružio mu sliku: "Evo, Ivane, vidiš ovoga u sredini? To ti je čika Zadro. Nije pucao na tvog tetka. Bio je jako dobar i svima je pomagao. Znaš, i tvom je tati jednom pomogao. I zato nikada nemoj zaboraviti na tog čiku. Njega bi se svi trebali sjećati, bio je važan, bio je junak."
"Striče, a zašto se njega nitko nije sjetio ako je bio toliko važan?", upitao me dječak radoznalo. Pogledao sam sina, a on slegne ramenima i odgovori umjesto mene: "Ljudi su zaboravili."
Dječak je nekoliko trenutaka šutio, a zatim klimne glavom i tiho reče: "Ja ga neću zaboraviti, ali ne smijete reći mojoj mami, jako će se ljutiti na mene."
Ustao sam i požurio van, da ne primijete jednu krupnu suzu kako se spustila niz moj obraz.
Do čega smo došli... ljudi zaboravljaju, a ime Heroja je zabranjeno...
petak, 14.10.2011.
Duh Ratnika
Te sam večeri odlučio prošetati do svojih prijatelja koje je skrivala hladna slavonska zemlja. Sunce je baš zalazio i mnogi su se moji susjedi vraćali s posla. Neke sam od njih, po običaju, pozdravio, dok su drugi okretali glavu od mene. Znao sam zašto to rade. Nisam im ništa skrivio, osim toga što sam onaj dan osjetio zov Domovine i stao na njen branik, spreman položiti život za svoju obitelj, prijatelje i ljubljenu Hrvatsku. To su mi iskreno zamjerali. No ja njima nisam zamjerao što su pucali na moju obitelj, na moj Grad... kažu da je čovjek velik koliko oprašta. Valjda sam ja onda velik. Bar se trudim biti.
Svaki korak bliže groblju, osjećao sam nekakav nemir, kao da me netko prati, a nigdje nije bilo nikoga. Odmahnuo sam glavom i pripisao to svom depresivnom stanju u kojem sam se tada nalazio. Skrenuo sam i ušao u živicom ograđeni prostor. Mogao sam zatvorenih očiju proći put od ulaza do središnjeg spomenika, u čijem je središtu gorio mali plamen. Stao sam pred spomenik i prvo odlučio pozdraviti sve one poznate i nepoznate koji su bili uz mene te devedeset i prve, sve one kojih se sjetim svake večeri u svojim molitvama.
Odjednom sam začuo korake i zbunjeno se okrenuo. Nisam vidio da je netko ušao iza mene, a sada je nekoliko metara dalje stajao mladić, u sjeni. Iznenađeno sam se zagledao u njega i začuo tiho pitanje: "Jesi li došao nekom dragom u posjet?".
Klimnuo sam glavom, a on istupi na svjetlo posljednjih sunčevih zraka. Vidio sam ispijeno blijedo lice i upale tamne oči. Ramena su mu bila opuštena, kao da je umoran od dugog puta ili nekog teškog tereta. Učinio mi se poznatim odnekud, ali nikako se nisam mogao sjetiti tko je to. Gledao je u mene, a zatim pogledom obuhvati bijele križeve iza mojih leđa. Nasmiješio se, kao da se sjetio nekog davnog lijepog događaja. Stajao sam i nisam mogao progovoriti ni riječi. Prišao mi je bliže i tada sam razaznao maskirnu uniformu i krvavocrvenu krunicu oko vrata. Iznad lijevog džepa na prsima sam ugledao prezime otisnuto masnim slovima "Hegedušić". Sjetio sam se svog prijatelja koji je nekoliko dana prije pada moga Grada završio u bolnici, kao ranjenik. Posljednji put sam ga vidio onaj dan kada su ga ranili. I poslije više nikada.
Istupio sam prema njemu i začuđeno ga pogledao. Kao da je shvatio moje čuđenje i pročitao bezbroj pitanja u mojoj duši, nasmiješio se i pogledao uniformu: "Nismo se dugo vidjeli, da, ali evo me sada."
"Mario, pa nisi se promijenio... gdje si bio toliko dugo, zašto se nisi javio?!", pitao sam ga, osjećajući suze kako klize niz obraze. Nasmiješio se nekim blaženim osmijehom i podigao pogled prema nebu: "Na lijepom mjestu. Sada mi je dobro. Nego, kako je ovdje? Što se događa?"
Spustio sam glavu. Bilo je očito da dugo nije bio ovdje. Nisam uspio ni započeti rečenicu, a on je sve shvatio. Samo je tužno spustio pogled i prokomentirao: "Zar smo se za to borili? Zar nas zbog toga više nema? Nije ovo, prijatelju, Hrvatska kakvu sam sanjao..."
"Ne brini, Mario, sve će biti bolje. Doći će bolja vremena. Nego, idemo sad na pivo k'o što smo nekad znali?", pokušao sam ga oraspoložiti. Podigao je pogled i odmahnuo glavom: "Ne mogu, moram sada ići. Srest ćemo se opet, prijatelju."
Stisak ruke i nestao je među čempresima i spomenicima. Nisam mogao opisati osjećaj hladnoće koji mi je prošao kroz ruku kada sam ga dodirnuo.
Vratio sam se kući uzbuđen i istovremeno nesiguran da je sve to bila istina. No, dodirnuo sam ga, vidio sam da je to moj Marac, Mario s kojim sam provodio sve slobodno vrijeme prije nego sam se oženio, a i kasnije je ostao moj dobar prijatelj.
Nisam nikome ispričao što se dogodilo, ali sam tu noć odlučio posjetiti Mariovu majku sutra čim uhvatim vremena. Ako je ovdje, sigurno kod njih spava.
Tako sam i učinio. Čim je ručak prošao i nakon što sam otpremio svog sinčića u školu, pošao sam prema maloj kući u predgrađu. Dočekao me plač. Pomislio sam da se nešto dogodilo, pa sam utrčao u kuću i ispred Mariove stare majke ugledao nekoliko muškaraca u odijelima. Jedan je u rukama držao krvavocrvenu krunicu koju je Mario sinoć imao oko vrata.
Tek kada mi je jedan od onih u odijelu objasnio da su iz ministarstva branitelja i da su prije mjesec dana pronašli Marija u jednoj grobnici istočno od grada, ali su ga tek prije nekoliko dana identificirali, shvatio sam da nešto u svemu tome ne štima. Zaprepašteno sam gledao u njega. To nije bilo moguće... Mario je jučer stajao preda mnom, u onoj istoj maskirnoj uniformi, s onom istom krunicom... jednako mlad kao i prije 20 godina.
Od tog je događaja prošlo nekoliko mjeseci. Nisam to nikome rekao. Samo sam odlučio poduzeti nešto oko toga da moj prijatelj više ne bude razočaran, da ne vidim tugu u njegovim očima. Skupio sam ljude koji slično razmišljaju i nastojimo se aktivirati, popraviti što se popraviti može.
A Marija... njega ću vidjeti kada za to vrijeme dođe. I znam da će biti sretan kada vidi Hrvatsku kakvu smo sanjali i za koju smo se borili...
Priča za beznadnog Heroja...
Gledao je sunce koje je zalazilo. Jesen je bojila ulice Grada i donosila hladne dane. Još je jedna zima bila pred njim. Još jedna usamljena, duga zima... provođenje vremena pred televizijom i radiom i pokoja kratka šetnja...
Obukao se i izišao. Tu i tamo ugledao je ponekog oca s djetetom i nešto mu se stislo oko srca. Sjeo je na klupu i zagledao se u mutnu Dravu. Osijek više nije bio isti. Nije to bio onaj Grad od prije dvadeset godina, onaj Grad zbog kojeg je ostavio sve i stao u njegovu obranu, Nigdje nije bilo prijatelja, složnosti, onog osjećaja da i tebi i vojniku pored tebe srce kuca kao jedno, željno Slobode...
Stao je na sredinu pješačkog mosta i zagledao se u vodu. Ako skoči, nikome neće nedostajati. Novine će pisati o još jednom poludjelom branitelju koji je okončao svoj život iz nekog samo njemu poznatog razloga. Njima će on samo biti desetak rečenica u crnoj kronici. Netko će možda žalosno odmahnuti glavom, dok će drugi jednostavno prelistati stranicu uz komentar: "Briga me za budalu".
Pošao je do trga, još jednom vidjeti centar Grada. Vidio je gradonačelnika i župana okružene novinarima. Pokušao se provući, no oni su ugledali svoju "hodajuću reklamu". Nisu vidjeli mršavog mladića ispijenog lica, zamućenih tužnih očiju, u staroj maskirnoj uniformi. Za njih je on bio tek sredstvo skupljanja političkih bodova na skorim izborima. Uhvatili su ga i uvukli u krug novinara. Činilo mu se da će se ugušiti u svoj toj sili ljudi koja se skupila oko njega. Prisjetio se da su se posljednji put tako skupili oko njega kada su ga u Mitrovici tukli kundacima gdje god su stigli. Pokorno je šutio. Nije smio izustiti ni glasa.
Jedva je dočekao da ga puste i požurio prema Dravi. Ako će skočiti, učinit će to sada. Svijet nema razumijevanja za beznadne Heroje koje su svi zaboravili. Za ostatak ljudi u Gradu, on je bio tek dio prošlosti, jedan dio kojeg će se za koju godinu spomenuti tek neki baka ili djed, pričajući svojim unucima o danima ponosa i slave...
Rijeka ga je dozivala u svoje naručje, u onu hladnu i mračnu dubinu. U usporedbi s njegovim životom, ta mu se dubina i hladnoća činila kao jedini spas, njegova vječna postelja u kojoj nema brige za sutra, za kruh, za opstanak i protiv zaborava.
Uhvatio se za ogradu, kada odjednom do njega dojuri djevojka plave kose i plavih očiju. Zagrlila ga je i radosno uzviknula. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da se radi o njegovoj prijateljici iz ratnih dana, djevojci koja je radila kao medicinska sestra i koju su zarobili kad i njega. U njenim je očima pronašao ono što mu je trebalo.
Pronašao je mir, nadu u bolje sutra, volju za životom... U njemu se probudila želja da nekome sve to ispriča, da zaustavi taj neumoljivi proces zaborava koji ih je zatvarao u prašnjavu škrinju blijedih sjećanja...
Heroj je sada miran... živi život kakav može. Nezaposlen je, živi u garsonjerici s onom djevojkom, i polako se izvlači iz mračnog stanja u kojem se do tada nalazio. Nadam se da više u novinama neću pročitati ni jednu priču o Heroju koji je okončao svoj život, prevaren, napušten i zaboravljen. Ne dopustimo nikome da zaboravi devedesete...
